26. poglavlje
Monica je bila oduševljena Clink muzejom. Vratili su se tek kasno navečer jer je William inzistirao da je odvede u fast food koji je po njemu imao najbolje hamburgere. Jedva ju je uspio nagovoriti da odu, ali vrijedilo je. Njih su se dvoje uvijek odlično zabavljali kada su bili zajedno. Smijali su se zezali i najčešće privlačili pozornost veću od one koju su željeli. U isto vrijeme, Charles je bio u Ronnie-u. Izgledao je bolje nego ikada. Uvijek je bio privlačan dečko, ali sada se svaka djevojka koja je bila u klubu okrenula za njim. Učinak sređivanja koje je trajalo nekoliko sati je pokazivao očite rezlultate. Charles je bio zadovoljan ishodom. Nije ga toliko bilo briga za ostale koliko za jednu osobu, jedinu koja ga trenutno nije mogla vidjeti jer je svirala i zabavlja publiku. Cijeli Charlesov razred je bio tamo, svi su se unijeli u glazbu tj. Gotovo svi. Andrew se očito dosađivao, jer je sjedio u kutu i mrzovoljno ispijao svoju Colu. On je bio više techno freak. Jazz definitivno nije bio za njega. Nije bio jazz ni za Charlia, ali on je ipak zauzeo najbolje mjesto. Imao je on svoje razloge. Kući se vratio dosta kasno, ali Monica nije uspjela iz njega izvući nikakve informacije o tom izlasku. Ali je zato primjetila da su on i Mya prisniji nego prije. Ne kao dečko i cura već kao prijatelji koji se poznaju cijeli život. Bilo je očito da između njih frcaju iskre.
Prošli su dani od tog izlaska pa čak i tjedni. Život je bio dosadan. Približavao se kraj godine i svi su se pripremali za ispite na kraju godine. Nije baš bilo prostora za druženje.
Marcia je ponovno otišla na puovanje. Sada je imala zadatak proći cijelu Europu. Prvo odredište je bila Francuska. Morala je pripremiti slike za turističke vodiče za nadolazeće ljeto. Charles i Monica su ponovno ostali sami, ali ovaj put na tjedan dana.
Prvi dan nakon Marcinon odlaska, Monicu je probudilo zvono na vratima. Charles nije bio kod kuće jer je otišao na neku probu iako mu nitko nije vjerovao da je zaista tamo otišao. Monica se usporenim korakom spustila do vrata.
- Tko je? – upita poprilično glasno. Odgovor nije dobila. Ispod vrata se pojavio papir. Monica je protrnula. Dugo joj se nisu pojavljivala pisma i već ih je polagano zaboravljala, ali papir napoznatog autora od kojeg su ga dijelila samo vrata ju je podsjtio na sve. Podignula je papir i instinktivno otvorila vrata ne bi li možda otkrila tko joj je to napisao. No hodnik je bio prazan. Zatvorila je vrata za sobom. Pospanost je potpuno nestala iz njenog tijela. Sjela je na kauč i otvorila pismo. Preletjela je preko njega pogledom. Oči su joj se zaustavile na potpisu. Pisalo je samo 'W'. Jedina osoba koju je poznavala a zvala se na W je bila....William.
Monica je počela čitati pismo. Vrtjela je glavom. Nevjerica je bila u njenim očima. Da li je moguće da je istina sve što piše u pismu. Više nije bilo dileme, bio je to William. Pismo je bilo kratko. Tek nekoliko neodređenih kratkih bilješki u kojima on traži da se nađu na mjestu koje joj je davno pokazao. Odnosilo se to na osamljeni dio Regent's parka. Nije znala da li mu treba vjerovati, ali opet, on je bio jedina osoba u Londonu, osim Charlesa kojoj bi povjerila život. Otišla je u sobu, otuširala se, obukla, nehajno počešljala i zavezala kosu u poprilično neureednu punđu. Obukla je kaput, na brzinu strpala pismo u desni džep počela tražiti papir i olovku kako bi napisala poruku Charlesu. Našvrljala je par riječi o tome kako ide prošetati Hannibala. Zvižnula je i uzela povodac. Hannibal se veselo sjurio niz stepenice. Znala je da on nije opasan pas, ali se ipak bolje osjećala uz njega. Izašli su iz stana. Šetala je ulicom, a u glavi su joj se motale razne misli. Nije baš razumjela što joj William ima tako važno za reći. Pokušavala se smiriti mislima da joj želi samo reći da je napokon pozvao Ashely van iako je prošlo već puno od njihove oklade. Nije joj uspjevalo. Crv sumnje je izgrizao svaku njenu teoriju. Napokon je stigla do ulaza u Regent's Park. Srce joj sve brže i brže kucalo, a ona se sve više i više približavala mjestu gdje su se trebali naći. Počela je lagano drhtati. Hannibal kao da je osjetio njezinu uznemirenost. Počeo je lagano cviliti. Usporavao ju je. Kao da nije želio da napokon stignu do tog mjesta. Ipak, Monica je bila uvjerena da treba otići i vidjeti.
Stigli su. Williamovo lice se ozarilo kada ih je vidio. Ipak u očima mu se vidjela zabrinutost. Monica mu je prišla. On ju je samo zagrlio i šapnuo joj riječi: «Žao mi je!».
- Zbog čega ti je žao? – Monica je iskoraknula prema unazad.
- Zbog svega. A najviše što ti ja moram reći ono najgore. – tiho joj je odvratio William.
- Will...strašiš me.
- Sjedni. Ovo će potrajati. – rukom joj je pokazao prema klupici. Monica ga je poslušala i vještim pokretom odvezala Hannibala koji je uplašeno otrčao što dalje od njih dvoje. – Ne znam od kuda da počnem.
- Bilo bi najbolje od početka. – rekla je Monica bez ikakve intonacije.
- Stvar je u tome što ni sam ne znam di je to. Samo ti moram reći da ja u ništa od toga nisam umješan. Otkrio sam to slučajno i u fragmentima. Sam sam složio sliku. Ne mora biti točna... – napravio je kratku stanku i tišim glasom dodao – iako vjerovatno jest.
- Ej, molim te počni. Počni od onog pisma. To je pokretač...nešto te potaklo da to napišeš...da mi javiš...
- Istina. Ovako...sve je počelo prije mjesec dana. Dakle oko dva tjedna nakon vašeg dolaska. Dawn su počeli nazivati neki čudni ljudi, ali ne samo to....i posjećivali su je. Čuo sam samo dijelove njihovih razgovora. Uvijek bi šaputali, ali bih uspio uhvatiti pokoju riječ. Sve mi je bilo nejasno. Onda sam počeo shvaćati. Pronalazio sam sve više dijelova slagalice. Vrhunac je bila vaša prijava onih pisama policiji. Charles je primjetio čudan izraz policajca. Imao je pravo. Dawn je postala nervozna. Zahvaljujući tome sam otkrio mnoge stvari. Ispostavilo se da je Dawn dio američke mafije. Neke, iz New Yorka. Nisam siguran koje, ali onaj čovjek sa TV-a, onaj koji je pobjegao iz zatvora je šef baš njene oragnizacije. Zato se on motao po ovim predjelima. Jednom ju je čak i posjetio. Tada sam bio šokiran, ali nisam znao dovoljno da ti kažem.
- Stani malo. Ti kažeš da je Dawn dio mafije i...? Kakve to točno ima veze sa mnom? – prekine ga Monica.
- Strpi se, doći ću do toga.
- Ne mogu se strpiti...reci mi ili mi nemoj reći. Nemoj me tjerati da čekam.
- Kako ti hoćeš Monnie. Dakle, tvoji roditelji nisu bili Anne i Kevin Montgomery već Ellen Wood i Gavin Clements.
- Molim?! Čekaj samo malo! TI želiš reći da sam ja posvojena?!
- Ne! Nego da se tvoji roditelji nisu predstavljali svojim pravim imenima.
- Ma daj! Ne vjerujem ti. Nije moguće.
- Vjeruj mi. Ovo je jedina informacija za koju sam siguran da je točna. Ispričat ću ti do kraja. – odgovori joj strpljivo William.
25. poglavlje
Prošli su tjedni od Myinog posjeta Charlesu i Saminog vikend-posjeta Monici. Marcia se vratila, a pisma nisu više dolazila. Atmosfera se smirila. Sve je bilo divno. Monica se polagano privikavala na novi život. Posebno se zbližila sa Williamom čija je suspenzija istekla i ponovno se vratio u školu. Monica ga nije vidjela par dana jer je otišao kući kod mame. Jedan dan je došao do Dawn ponovno. Pokucao je na vrata Marcinog stana. Marcia koja je radila nešto u svom studiju ispod stepeništa , otvorila je vrata.
- O bok Will! – pozdravi ga Marcia. – Trebaš Monicu?
- Dobar dan! I da...-odgovori William.
- Ona ti je gore, u sobi. – uputi ga Marcia.
- Ok! Hvala! – pozdravi je William i ode. Popne se na kat i pokuca na vrata Monicine sobe.
- Uđi! – začuje Monicin prigušeni glas iz sobe. William uđe u potpuno zamračenu prostoriju. – Zatvori vrata! – dobaci mu Monica.
- Zašto je ovdje mrak?!
- Zatvori vrata pa ćeš vidjeti. – William ih zatvori i na plafonu i zidu Monicine sobe se prikažu zvijezde, ali tako su bile blizu. – Vidiš?
- Wow! Lijepo! – odgovori William ali ne s tolikim oduševljenjem kakvo je Monica očekivala, a zatim je upita. – I to cijelo vrijeme radiš?
- Da. Predivno je. Mogla bih ovdje ostati cijeli dan. – zaneseno je govorila Monica. – Kada bih barem mogla biti bliže, gledati Zemlju s Mjeseca, a ne ovako...obrnuto.
- Pa lijepo, spakiraj se i odi u NASA-u i moli da te pošalju u svemir. – odgovori joj William blago joj se rugajući.
- U Ameriku? Ma daj molim te...nikada ne bih išla tamo. – odgovori Monica. I time je počela njihova besmislena rasprava o Americi, životu tamo, kriminalu. Na kraju Monica pukne. – Ja smatram da tamo ima jako puno kriminala. Sada, nas dvoje idemo dolje, u dnevni boravak i upalit ćemo televiziju na CNN da vidimo. Ja kažem da će na TV-u biti vjesti o nekom ubojstvu ili nekom traženom ubojici.
- Ok, ja kažem da neće.....ali ja i dalje mislim da pretjeruješ. Uostalom cijela naša rasprava je besmislena. – odgovori Will.
- U šta ćemo se kladiti? – upita Monica.
- Ajde, ako ja dobijem...ti ćeš sve reći Andrewu. Može?
- Hm. – malo zastane Monica, a zatim klilmne glavom. – Može, a ti, ako izgubiš zoveš Ashely van. Može?
- Samo tren...ko je Ashely?
- Moja prijateljica iz škole. Ona cura sa dugom crnom kosom....znaš sada na koga mislim?
- Ona je jednom bila kod tebe?
- Mhm.
- Aha, onda znam. – napokon shvati William.
- Onda....da li pristaješ, Will? – upita ga Monica.
- Pristajem. Mislim mogao sam i gore proći. Štoviše, odlično sam prošao. – nasmije se William.
- Da li bih ja nešto trebala znati? – začuđeno ga pogleda Monica.
- Ma ništa. Ali gledaj realno, Ashely je superzgodna cura.
- Znam, ali imam ja svoje razloge. A sada idemo u dnevni. Pripremi se na poraz. – Monica se nasmije glumeći vješticu. Spustili su se u dnevni i uzeli daljinski istovremeno. Skoro su se potukli tko će upaliti TV, ali onda je William popusti.
- Napokon je proradio taj tvoj dobro skriveni gen za kavalirstvo. – nasmije se Monica i upali TV. Na vijestima je bilo da se i dalje traga za nekim opakim ubojicom koji je pobjegao iz zatvora u Americi. Inače je bio šef L.A. mafije....bla, bla, bla. Zatim je Monicino i Williamovo lice poprimilo neki čudni izraz. Spiker je rekao da je ubojica zadnji put viđen u centru Londona.
- O bože! – prvi je progovori William. – Vjerujem Monnie da znaš da je ovo centar Londona.
- Bojim se i pomisliti. – reče Monica, ali onda joj se pojavi blagi smješak na licu.
- Što ti je pak sad smješno? – začuđeno je pogleda William.
- Mislim, nas dvoje se brinemo, kao da je taj tip pobjegao kako bi nas, dvoje teenagera, ubio. – sada je Monica već prasnula u smijeh. Uskoro joj se i William pridružio.
- Istina...baš smo kukavice.
- Ali dragi moj, - Monica mu se obrati. – ovo ne znači da ćeš se izvući od spoja.
- Dobro, dobro! Pozvat ću je vani, ali jesi li možda mislila i na način. Znaš, nas dvoje baš i ne idemo u istu školu, niti živimo stan do stana.
- Ma ništa se ti ne brini. Ja ću se za to pobrinuti.
- Oke, ali tebi nešto prepuštati je ravno katastrofi. No, ja zaboravih, gdje je Charlie?
- Ma gore je u sobi, vjerovatno zatvoren u WC. Danas Mya i ona neka njena ekipica, tzv. 'Magical four', imaju nastup u Ronnieu. Okupljaju se oni sa predavanja da ih gledaju.
- Ooo! Cool! Imaš ti kakvih planova danas?
- Pa imala sam plan promatrati zvijezde, ali ako imaš alternativu rado ću pristati.
- E, vidiš..nemam. Nadao sam se da ti imaš. Ali, ima jedno mjesto ovdje u Londonu koje obožavam. Ako si spremna, pokazat ću ti ga. Zaista je nevjerovatno.
- Pretpostavljam da nije neko skrovito mjesto u nekom parku s kojeg se vidi predivan zalaz sunca.
- Naravno da ne....mislim ko još vidio da su te stvari zabavne. Mjesto se zove 'The Clink Museum'.
- Ti voliš muzej?
- Vidim da još nisi čula za njega. Ali to je jednostavno čarobno. Vidiš svu kreativnost ljudskog roda. Samo trebaš uzeti 3,50 funte.
- Will, kakav je to muzej? – s nevejricom ga upita Monica.
- Ma tamo su ti izložene sve sprave za mučenje koju su ikada korištene. – reče Will nesigurno misleći da će sada Monica odustati od kratkog izleta.
- A to je to! Ashely mi je pričala o tome kako ona rado posjeti taj muzej. Nikada nije spomenula kako se zove. Rekla je da se to treba posjetiti. Idemo.
- Sada su tri sata. Treba nam barem pola sata, u najboljem slučaju da dođemo tamo, a radi do šest. Požuri se.
- Daj mi pet minuta i gotova sam. – odvrati Monica i nestane na katu. Otišli su.
24. poglavlje
Škola je završila i Charles i Monica su se uputili prema izlazu, kada je do Chrlesa dotrčala jedna djevojka. Monici je bila jako lijepa, jednostavno obučena i nevjerovatno ju je podsjećala na nekoga.
- Hej, Charlie! – pozdravi djevojka.
- Bok, Mya! – pozdravi Charles i nju. Na te riječi Monici se pojavio osmijeh na licu. – Ovo je moja sestra, Monica!
- Drago mi je! Mya! – pruži joj ruku Mya.
- Također! – odvrati Monica, a onda reče. – Chrlie, ja idem van, da mogu Dawn reći da pričeka. Bilo mi jedrago Mya.
- Oke. Sad ću ja doći! – odgovori joj Charles.
- Slatka cura! – nasmješi se Mya.
- Bila mi je draža dok je bila manja. – nasmješi joj se Charles. – Tada je mislila da sam najpametniji pa me i slušala.
- Znam kako je to! Imam sestru, njenih godina. – odvrati Mya. – Nego, da li vrijedi dogovor za petak?
- Naravno! U 8 pm?
- Da! Ali gdje ti točno živiš? Nisam baš sigurna da ću se znati snaći.
- U ulici Baker. Sto metara sjeverno od muzeja Sherlocka Holmesa.
- Nije mi to baš pretjerano određeno. Koji broj?
- A to, 194. Zadnji kat, ali te mogu čekati ispred.
- Ok! Dogovorit ćemo se još! A sad! Bok, pretpostavljam da te Dawn čeka! – pozdravi ga Mya i nsmješi mu se.
- E da, skoro zaboravih! Ciao! Vidimo se! – pozdravi je Charles i požuri prema izlazu. Monica je stajala naslonjena na zid kod ulaznih vrata i smijući se. Charles ju se mrko pogledao. – Što je smješno?
- Ma ništa posebno, jedan zaljubljeni dječak kojem je prišla njegova simpatija. – nasmješi se Monica.
- Monnie! Nisi duhovita ako si to mislila postići! – ljutim glasom odvrati Charles.
- A baš sam mislila da mi je fora dobra. – nasmije se Monica.
- Zar nemaš svoj život?! – vikne Charles. – Okani se moga.
- Malo smo osjetljivi! – reče Monica i krene za ljutim bratom. Dawn ih je čekala.
Stigli su kući, Monica je otišla u svoju sobu i nešto čitala, a Charles je spremao nešto za jesti. Prošao je još jedan dan. Pisma su prestala dolaziti. Monica je dobila novu sobu. Polako se sprijateljila sa još više ljudi.
Bio je petak. Monica i Charles su ulazili u stan vraćajući se iz škole. Charles je odbrojavao sate dok ne dođe Mya. Bio je poletan cijeli dan. To je Monicu strašno zabavljalo. Kasnije je došao i William pa su njih dvoje zajedno se smijali Charlesu. Što se više priližavala mala kazaljka broju 8 on je postajao sve živčaniji. U pet do osam je izjurio iz kuće. Monica i William su prasnuli u smjeh. Sjeli su na kauč i gledali televiziju. Baš je počinjao neki film. Ubrzo se vratio Charles sa Myom. Prisutni su je pozdravili, a Charles ju je uputio u muzičku sobu. Zakoračila je.
- Predivna je. Slike na zidu, vrlo kreativno. – Mya je pohvalila sobu.
- O, hvala! To je tetina ideja. Zapravo kada sam došao ovdje ova je soba bila spremna za useljavanje. – kratko objasni Charles.
- Aha! Vrhunska oprema. Lijepo. – nasmiješi se Mya. – A sada se bacimo na posao. Moraš puno toga naučiti. Ali vjerujem da si uzoran učenik.
- Potrudit ću se! – odgovori Charles sa smješkom. Mya mu počela teoretski objašnjavati sve. Vrijeme je brzo prolazilo. Za to vrijeme je Monica sa Williamom gledala neki film za koji se ispostavilo da je strašno glup.
- Will.....šta misliš o čemu pričaju? Ne čujem da išta svira. – upita Monica
- Monnie, gledam film. – uzjoguni se William.
- A, Willy, film je glup. – nastavi Monica.
- E pa ja volim baš takve filmove. I ne zovi me WILLY.– odgovori joj iznervirano William.
- Onda kada budeš neku curu vodio u kino, ja ću birati film koji će te gledati. – nasmije se Monica na što William samo živčano frkne i promrmlja si nešto u bradu. – Ok, Will. Kako hoćeš. Baš si partybreaker. Idem se družiti s Hannibalom. On je bolje društvo od tebe.
Hannnibal kao da je razumio njene riječi jer je veselo zalajao. Monica mu se samo nasmješi.
- Tko je najbolji pas na svijetu. – nasmije se. – Idemo u šetnju, može?
U znak odobravanja još jednom zalaje. Monica uzme njegov povodac i obrati se Williamu.
- Ja idem prošetati Hannibala. Vratit ću se brzo. – William joj na to samo zamaše daljinskim, samo kako bi shvatila da ju je čuo.
23. poglavlje
Monica se rastane od Marka i zahvali mu. Uleti u učionicu. Svi je učenici čudno pogledaju. Cure je odmjere od glave do pete, a dečki promatraju njene kretnje. Nesigurne i izgubljene. Napokon joj je prišla jedna djevojka.
- Tražiš nekog? – upita je s osmjehom.
- Zapravo da, ali baš ne nalazim. – odgovori Monica.
- Aha! Možda ti mogu pomoći. Koga tražiš? – upita je nepoznata djevojka.
- Amaris Morreno ili Ashely Smith. Bilokoga od njih dvije. – reče Monica.
- One nemaju s nama matematiku. One sada imaju nešto drugo. Nisam sigurna što. Onako usput da se predstavim, ja sam India. – reče djevojka i pruži joj ruku.
- Ja sam Monica. Drago mi je. – odgovori Monica i pruži joj ruku.
- Sjedni sa mnom ako hoćeš. I da, ti poznaješ Amaris i Ashely?
- Hvala. Da, poznajem ih. Ja sam nova u školi, a ravnatelj je zaposlio Amaris da me upozna sa školom. Ashely se druži sa Amaris tako da....... – objasni Monica. A onda se namrgodi i upita. – A zašto pitaš?
- Mislim znam ih i ja, površno, ali ih poznajem. One imaju bend. To znaš?
- Da, upoznala sam ove iz benda. Mark mi je i pokazao gdje je učionica.
- Mark Greon? On je jednoj curi pomogao da pronađe učionicu? Ne mogu vjerovati. Nevjerovatno je povučen. Sviđaš mu se. Ostavila si zaista snažan dojam na njega. – nasmije se India.
- Molim?! – začuđeno će Monica.
- Ne mislim seksualno ili kako već. Nego očito si zadovoljila neke njegove, moram priznati, uvrnute kriterije za prijateljicu. Smatraj to privilegijom. – nasmješi joj se India lagano je bocnuvši laktom.
- Oke! Sada ga se bojim. – odgovori joj Monica. A onda se sjeti nečega što ju je i prije željela pitati. – A kakve ti veze imaš sa Ashely i Amaris?
- A njih znam ovako iz viđenja. Pričale smo par puta. Imam veze sa bendom tj. U vezi sam sa Arthurom. – objasni joj kratko India.
- Arthur? To je onaj s dreadlocksima ili onaj s kratkom kosom? – upita Monica nesigurno.
- Onaj s kratkom kosom. Ozbiljniji, pristojniji, nježniji i pametniji od Jamesa. Ali nemoj misliti da imam nešto protiv Jamesa. On je odličan dečko. – nasmješi joj se India. I tada je ušao profesor York. Sjedi gospodin s bradom i brkovima. Podsjećao je na Djeda Božićnjaka i izgledao je dobroćudno, ali već sa prvom njegovom rječju Monica je promjenila mišljenje o njemu. Sjeo je, nešto promrmljao sebi u bradu, nakašljao i rekao:
- Vi ste, djeco, nesposobni. – učenici su međusobno razmjenili poglede. Koliko god strog on profesor bio nisu navikli na takav početak sata. – Oni ispiti koje sam vam dao.......KATASTROFA! Ne znam da li postoji barem jedna osoba u ovome razredu koja ga je prošla. Probisvjeti jedni.
Monica se čudila. Profesor je ako zdušno kritizirao svoje učenike koji su ga zbunjeno gledali. Nikada prije nije bio takav. Bio je bjesan, oči su mu bile crvene i žila mu je iskočila na čelu. Razred je samo gledao u profesora. Činilo se kao da ne dišu. Nikada to nisu doživjeli. Istina, neočekivani ispit koji im je zadnji put dao bio je težak i gotovo nitko nije uspio rješiti nijedan zadatak. Profesor je nastavljao vikati, vrijeđati i na pretkraj sata je podijelio kontrolne. Rezultati su bili smješni. Svi osim tri osobe su imali nula bodova. Napokon je zvonilo i učenici su izletjeli iz učionice.
Za to vrijeme, Charles je svirao, zabavljao se i upoznavao nove ljude. Andrew ga je nakon prvog sata upoznao sa svojim najboljim prijateljem, Michaelom Evansom, smeđokosim, visokim dečkom. On je išao na metematiku. Matematika mu je bila kao urođena. Obožavao ju je i rješavanje najtežih zadataka bilo je njegovo sredstvo za smirenje. Svojim je prijateljima bio čudan. On je bio jedini učenik u školi kojeg je York volio. Charles, Michael i Andrew su sjedili za jednim od stolova u kantini.
- Objasni mi još jednom, molim te, kako ti matematika može biti uzbudljiva? – s nevjericom ga je upitao Charles po 100-ti put.
- Pitaš me to po tisućiti put. – nasmije se Michael. – Uzmimo primjer, da vidimo, ti recimo. Tebi se sviđa Mya.
- Ne sviđa. – prekine ga Charles, ali onda shvati koliko je taj potez bio djetinjast. Andrew i Michael su se smijali.
- Dobro, ne sviđa ti se, ali zamislimo da ti se sviđa. Kada ja ugledam neki problem u matematici osjećam se kao ti kada ugledaš Myu......koja ti se ne sviđa.- doda Michael prije negoli se Charles uspio usprotiviti.
- Ti si bolestan, stari. – nasmije se Andrew. – Draži si mi bio dok nisi otkrio matematiku. Kada su cure bile jedina tvoja okupacija.
- Prošli su ti dani......davno! Heh! Prije dvije godine! Tražim onu pravu! – odgovori mu Michael.
I tako su njih troje se zezali i smijali, pa su se kasnije morali vratiti svako na svoj sat.
22. poglavlje
Druga poruka je bila ista kao i prva samo napisana u drugačijem fontu. Monica i Charles su problijedili u trenutku.
- Što je sada ovo? – upita Monica drhtavim glasom.
- Ne znam. – odgovara Charles s nevjericom.
- Ali što ćemo sada? Na policiju ne možemo, što ćemo?
- Monnie, smiri se! Morat ćemo se praviti da nije ništa i ako dobijemo još neku poruku idemo ponovno na policiju. Ali onda ćemo ići tamo s optužbom da nas netko zlostavlja.
- Sve je to divno, ali JESI LI TI NORMALAN?! Ti zaista misliš da ja spavam ovdje?
- Spavat ću i ja ovdje! Govori si ovako: 'Te su prijetnje samo produkt nečijeg bolesnog smisla za humor!' Može? – upita je Chrles procijenjivački.
- Ti nisi normalan, ali.........ne znam. Pokušat ću i to je sve što ti mogu reći! Ti si ionako jedina osoba koju poznajem u ovom gradu. Nemam gdje otići ni da želim.
- Nemam ni ja i zato se moramo držati jedno drugog.
- Charlie, ti uvijek možeš pobjeći, glazba ti je izlaz iz svake situacije. – pogleda ga tužno Monica.
- Ali, sestrice moja najdraža, gdje je onaj žar u tvojim okicama. Prije su ti zvijezde bile sve! One su bile tvoj bijeg od stvarnosti.
- Prošlo je to vrijeme. Ja se sada mogu smiriti samo tako da čujem Samin glas. Idem je nazvati, a ti radi onošto najbolje radiš, bježi iz ovog svijeta nesavršenosti. – Rekla je to glasom punim umora i straha. Uzela je telefon u ruke i okrenula Samin broj. Dugo je zvonilo i onda se napokon netko javio. Bila je to Sam. Monici se odjednom pojavio osmjeh na licu. Pričala je sa svojom najboljom prijateljicom. Otišla je s telefonom u sobu. Pričale su dugo i na kraju su se dogovorile da će Sam doći kod nje ovaj vikend ukoliko se sve riješi. Monica spusti telefonsku slušalicu. Bila je umorna. Bilo je deset sati, a njoj se činilo kao da je prošla čitava vječnost od onog trenutka kada joj je zvonila budilica. Bio je to dugačak i naporan dan. Malo je pomazila Hannibala koji je spavao na jednom kraju kauča, pozdravila brata koji je po običaju nešto petljao po notama i otišla gore, na spavanje.
Bilo je 7,30 i budilica je zvonila. Charles i Monica su se polagano ustali i počeli sa ponovnim spremanjem za školu. Monica je obukla svoju uniformu, umila se i spustila u dnevni. Sjela je na kauč i upalila televiziju. Gledala je neki dječiji crtić. Nasmijala se par puta, a onda se spustio i Charles.
- Čemu se smiješ? – upita je zbunjeno brat i sjedne pored nje.
- Ma ničemu, crtić je blesav pa me nasmijava. No, za koga si se ti to toliko namirisao? – pogleda ga Monica procjenjivački.
- Ni za koga. – hladno joj odgovori Charles na što se ona počne smijati. – Što ti je to toliko smješno?!
- Pa je! Dragi moj brate, to ti se zove poricanje! – nasmije mu se Monica i potapše ga po ramenu i Hannibal zalaje. Monica mu se obrati. – I ti si mi se probudio, moja mala vrećo buha, ha? Jesi li mi lijepo spavao?
- Ti si totalno skrenula! Počinješ pričati sa psom! – zavrti Charles glavom u nevjerici. – Idemo do Dawn i Williama. Zakasnit ćemo u školu.
- Oke, oke! – ustane se Monica i obrati psu. – Ljubavi moja čupava, čuvaj kuću! Hehe!
- Požuri! – nestrpljivo reče Charles koji je brzinom svjetlosti uspio obući svoju jaknu, otići do vratiju i postati nervozan čekajući Monicu da se spremi.
- Evo! Ne budi nervozan. – odgovori mu veselo Monica i pokupi kaput.
Kada su izašli iz stana čuli su škljocanje vrata preko puta hodnika. Izašla je Dawn.
- Gdje je William? – zbunjeno upita Charles. Dawn je otvorila usta da kaže, ali se javila Monica zaključavajući vrata.
- Vjerovatno spava. Suspendiran je.
- Da, stvarno. U potpunosti sam zaboravio. Još je jutro. – nasmije se Charles i krene prema prizemlju. Slijedile su ga Monica i Dawn.
Dawn ih je ostavila ispred škole, a oni su se uputili pronaći svoje prijatelje. Charles je Andrewa vrlo brzo pronašao i uputili su se zajedno prema učionici dok je Monica za to vrijeme koračala hodnicima koji su joj još uvijek bili strani. Odjednom joj je netko prišao s leđa.
- Bok! – reče Mark(za one koji se ne sjećaju bubnjar iz Amarisinog benda).
- Aaah! – blago vrisne Monica. – Ooo! Bok......M-mark, je li tako?
- Da! Gdje su Ashely i Amaris?
- Eh, kada bih barem znala. Nadala sam se da ćeš me ti prosvijetliti, ali očito ništa, ha?
- A što ćeš. Što imaš prvi sat?
- Nisam sigurna, mislim matematiku.
- Na drugom katu? –upita je Mark.
- Ne bih znala. Zato se i trudim pronaći Ashely ili Amaris.
- Tko ti predaje?
- Ne znam. Znam da mu je prezime neki grad. Joj! Amaris me posebno na njega upozorila. Ne mogu se sjetiti.
- Uf! Znam tko je to. York?
- Da, on! – s olakšanjem reče Monica shvativši da možda ipak ima nade da nađe učionicu.
- Jadna! On ti je najozloglašeniji profesor u školi. Svi imaju niže ocjene od onog što bi inače imali.
- Ma, vjerujem da su to sve samo priče.
- Meni predaje i sve što čuješ o njemu je istinito. – razočarao ju je Mark.
- Ok! Nego možeš li mi objasniti gdje je učionica. – na kraju ga upita Monica.
- Pokazat ću ti. Imam sat odmah u učionici pokraj. Kemija.
Monica mu se zahvalno nasmiješi i krene za njim kroz more učenika.
21. poglavlje
Monica i William su sjedili u ulazu neke zgrade dok nije prestala padati kiša, a zatim su nastavili put. Smijali su se i zabavljali. Stigli su kući. William je otišao na jednu stranu, a Monica je ušla u tetin stan.
- Ej, Charlie vratih se! Izabrala sam savršenu sobu i baš mi se svi.....Charlie? – tek je tada shvatila da Charles potpuno blijed i moglo bi se reći šokiran sjedi na kauču. Monica polagano i nesigurno dođe do njega. – Što je?
Charles joj drhtavom rukom pokaže prema papiru na stolu. Monica ga uzme i počne čitati. Oči joj letjele po papiru, lice blijedilo, a zjenice širile. Sjela je preko puta Charlesa.
- J-jesi li zvao policiju? – upita ga naposljetku Monica.
- I što da kažem? – pogleda je Charles. – Da mi je netko ispod vrata gurnuo papir sa prijetnjom? Pa nasmijali bi mi se i rekli da preuveličavam.
- Pa zašto nisi pokušao? Nemoj se uvijek brinuti za svoj ego! Priznaj da se bojiš! To je ljudski! – sada je Monica povisila glas.
- Ne brinem se za svoj ego! U šoku sam! I da, ako ti je lakše bojim se! Zadovoljna? Misliš da je policija pravi odabir za zvati? Prije bi trebali zvati MI5! – vikne sada i Charles.
- Sada stvarno pretjeruješ! Nazovimo policiju pa ćemo dalje vidjeti što će se dogoditi. – polagano se Monica smiri i uhvati slušalicu telefona.
- Što radiš? – upita je histerično Charles.
- Ono što si trebao učiniti! Zovem policiju. – Monica mu odgovori, a zatim joj se javi netko iz policije. Ona službenici objasni situaciju i sve što se dogodilo. Na to joj službenica odgovori da se ne treba brinuti jer je to vjerovatno nečija neslana šala.
Charles je sjedio za šankom i iščekivao Monicin odgovor.
- I? – upitao ju je.
- Ništa, imao si pravo. Rekli su mi da nije ništa i da bezveze paničarim.
- Eto vidiš! Oni neće to riješiti.
- Ali možda i imaju pravo!
- Ne vjerujem!
- Zašto? Moglo bi biti istinito!
- Moglo bi, ali ne vjerujem!
- Ali zašto?
- Naši roditelji su poginuli, čekaj, kako je ono policija rekla, da, u ČUDNIM okolnostima.
- Molim?! – Monici su navirale suze na oči. Tema roditelja joj je bila još uvijek previše bolna.
- Da, ne znam što to znači! Samo su mi to rekli! Smatrali su da si premlada da ti to kažu. – Monica je sada već plakala. Charles joj je prišao i zagrlio je. Odlučili su sami otići na policiju. Dawn ih je odvela. I ona se prestrašila. Kada su stigli na policiju čekali su oko sat vremena da ih netko primjeti ili doživi. Napokon im je prišao neki policajac koji se predstavio kao Greg. On ih je saslušao pogledao poruku i rekao im da će to istražiti. Na licu mu se vidjelo da je zabrinut.
Monica, Charles i Dawn su napustili policijsku postaju.
- Nešto se veliko skriva iza svega ovoga? – reče Charles ulazeći u auto.
- Kako to misliš? – upita ga Monica.
- Pa jesi li vidjela policajčev pogled kada smo mu rekli kako se zovemo i kada je pročitao pismo?
- Bio je onakav kakav je i trebao biti. Šokiran.
- Ne znam baš Monnie! Nekako mi se činilo da zna nešto više nego što želi priznati!
Monica na to ništa nije rekla vratila se kući, a tamo ih je čekala druga poruka.
Evo ovo je za vas, moje čitatelje. Malo je kraći nego inače! Pusa vam svima!
20. poglavlje
William i Monica su pješke krenuli prema salonu namještaja. Zezali su se putem, smijali i glulpirali. Monica se osjećala predivno. Iskreno se smijala. Nije mislila na svoje roditelje. Osjećala je kao da je našla srodnu dušu, onaj dio koji joj je falio. Nije mogla vjerovati da to može osjetiti nakon samo dva dana poznavanja jedne osobe. Ipak, William se njoj nije sviđao, njie bila zaljubljena u njega. Povezanost koju je osjećala je bila više bratska. Željela ga je bolje upoznati, znati što njega muči, ali i reći mu sve svoje dvojbe, probleme i razmišljanja. On je bio jedini dečko prema kojem je tako nešto osjećala. Željela mu je biti blizu i da zna da je njemu stalo do nje, ali nije željela njegove poljupce i nježne riječi. Htjela je da biti njegov oslonac, ali i on njen. Iako joj on nije rekao puno o sebi i svojim roditeljima, osjećala je da on ima problema i traži osobu kojoj bi to rekao.
- Što je? – stao je William i zabrinuto je pogledao.
- Ha? – trgne se Monica. – Ma nije mi ništa, samo sam se zamislila.
- Aha! Već sam se zabrinuo! – nasmiješi joj se William. – Evo, taj salon je tu iza ugla. Idemo.
- Da. Ali uopće ne znam kakvu sobu želim. Žao mi te je!
- Zašto? – zbunjeno je upita William.
- Ne poznaješ me dobro. Kada mi se više stvari sviđa, ne mogu se odlučiti. Načekat ćeš se.
- Zato ću ja biti tamo i odrediti što je najbolje. Dogovoreno?
- Dogovoreno.
Došli su pred veliki salon namještaja. Monica je zavezala Hannibala ispred ulaza i ona i William su ušli. Na samom ulazu je bio info centar. Monica je prišla i predstavila se kao nećakinja Marcie Archer, na što ju je muškarac kojem se obratila sa smješkom pozdravio.
- Ti si Marcina nećakinja? Rekla je da ćeš možda doći ovih dana. – započeo je muškarac. – Dakle ti tražiš novu sobu.
- Da.... – nesigurno odgovori Monica.
- Ok. Sada ću pozvati Catherine koja će ti pomoći da pronađeš onu koja ti najviše odgovara. Catherine! – zazove je muškarac.
- Što je Jeremy? – priđe mlada žena, vrlo lijepo obučena i blagog lica.
- Došla je Marcina nećakinja! – muškarac se obrati prijateljici.
- Zaista?
- Aha! – odgovori Jeremy i mahne glavom kako bi joj pokazao da je to djevojka koja stoji ispred njega.
- Oh, bok! Monica, zar ne? – upita Catherine Monicu.
- Da! Drago mi je!
- Pretpostavljam da si ovdje zbog namještaja za svoju sobu. Kaže Catherine, a Monica samo klimne glavom. – Dobro, pokazat ću ti neke primjere. Dođi.
Catherine je pokazivala Monici i Williamu razne sobe i razne mogućnosti kombiniranja. Na kraju se Monica uz Williamovu pomoć odlučila konačno za jednu sobu.
Sve su dogovorili sa Catherine, pozdravili se i otišli. Hannibal je bio toliko sretan što ih vidi da je zalajao na što su se mnogi prolaznici okrenuli. William i Monica su se samo nasmijali.
- A sada te vodim na hamburger. U 'Big Easy'. Najbolji hamburgeri u gradu. – nasmije se William.
- Može! Ne pamtim kada sam zadnji put pojela jedan hamburger. Baš mi sada trebaju kalorije. – uzdahne Monica.
- Odlično! Znaš li ti da si jedna od rijetkih cura koja je spremno prihvatila nezdravu hranu?
- Stvarno? Grozno je to što mnoge cure su strašno opsjednute hranom. Moja najbolja prijateljica je takva, ali ja sam navikla.
- Prijateljica iz Burdona? Tako se zove grad gdje si prije živjela?
- Da, zove se Burdon, a ona se zove Sam. Trebala bi za vikend doći kod mene pa je možda upoznaš.
- Aha. – odvrati William.
Monica mu je još puno toga pričala o Samathi i o njihovom zajedničkom djetinjstvu. Pričala mu je o Burdonu i drugim svojim prijateljima. On je njoj pričao o svom djetnjstvu i raznim glupostima koje je napravio. Stigli su u 'Big Easy', mali restoran iz velikog lanca fast food restorana. Bio je uređen u stilu pedesetih koji je svojim živim bojama podizao raspoloženje. William i Monica su naručili najveći hamburger i sjeli vani kako Hannibal ne bi moram ponovno sam sjediti vani i čekati. Njih dvoje su se odlično zabavljali, a Hannibal je drijemao slušajući njihove glasove. Nakon dobrih sat vremena su se odlučili vratiti kući. Taman su krenuli kada je počelo kišiti. Malo su potrčali na Hannibalovu radost, ali onda je počelo pljuštati i bili su prisiljeni se negdje skloniti pa su uletjeli u ulaz u jednu zgradu. To je bilo jedino mjesto gdje je Hannibal mogao ući.
Za to vrijeme Charles je vježbao. Nakon muke sa sklapanjem svojeg malog sudia napokon je dobio priliku uživati u njemu.
Vježbao je skladbu koju im je dala profesorica kada je čuo zvonce na vratima. Prestao je svirati i uputio se prema vratima. Otvorio ih je ali nikog nije bilo. Na podu je ležao papir. Uzeo ga je u ruke i počeo čitati. Lice mu je problijedio i ispustio je papir. Na papiru je napisano na kompjuteru stajalo ovo:
'ŠEFOVI SU ELIMINIRANI; ROBOVI SU NA REDU. TAJNA JE OTKRIVENA. DRŽITE OČI ŠIROM OTVORENE!'
19. poglavlje
Dawn je odbacila Amaris kući pa su krenuli prema svojoj zgradi. Već na ulazu su mogli čuti Hannibalovo tužno cviljenje. Kada je Dawn otključala vrata, on je pojurio vani i počeo skakutati oko Monice.
- Onda? Jeste li gladni? Mogu vam napraviti nešto za jesti. – upita ih Dawn. Svisu odmahnuli glavom, osim Hannibala čiji je pogled govorio da bi rado nešto pojeo.
Monica je otključala vrata od stana i ušla. Slijedio su je Charles i Hannibal. Odložila je klljučeve na stol i otišla u svoju sobu. Stavila je svoje uniforme na 'krevet' i u ruke uzela prospekt onog salona namještaja. Sjetila se Marcine poruke. Onda se sjetila Burdona, svoje sobe i svojih roditelja. Sjela je bespomoćno na pod i rasplakala se. Jecala je. Kroz suze je ugledala veliku, čupavu glavu kako je s vrata promatra. Zatim se ta čupava glava ušla u sobu i potpuno se približila Monici. Hannibal joj je polizao obraz.
- Fuj! – rekla je Monica kroz smijeh brišući rukavom obraz. Pogledala je velike pseće oči. Bilo je nešto čarobno u tom klupku dlaka. Imao je skrivenu moć. Uspio je razveseliti sada kada je bila tužna. Obrisala je suze i pomazila Hannibala. Smijala mu se i njegovoj neutaživoj želji za maženjem. Čula je zvono a vratima pa je ustala i otišla se umiti. Čula je kako Charles priča s nekim dečkom. Spustila se niz stepenice i vidjela Charlesa sa monitorom u rukama i Williama kako stoji kod vrata.
- Evo je! – obrati se Charles Williamu. – Sada idem raditi. Nikad neću stići sve ovo raspakirati.
- Ok! – odgovori mu William.
- Bok Will! – reče Monica. – Otkud ti?
- Pa eto! Malo je Dawn ljuta na mene pa baš i ne želim biti s njom u istoj prostoriji, a radi sigurnosti sam otišao i iz stana.
- Aha! Nemoj stajati tu na vratima, uđi! – pozove ga Monica.
- Hvala! – odgovori William ulazeći u stan.
- Raskomoti se. – obrati mu se Monica i on sjedne na kauč, a ona pokraj njega. – Dawn je ljuta..........zašto?
- Ma ništa strašno! Zvali su je u školu jer sam zapalio WC. – ovo zadnje je izgovorio toliko brzinom da je zvučalo kao mumljanje, a ne govor.
- Molim?! Sporije pričaj ništa ne razumijem!
- D-A-W-N S-U Z-V-A-L-I U Š-K-O-L-U J-E-R S-A-M Z-A-P-A-L-I-O W-C!!!!!!!!!!!
- Kako si uspio zapaliti WC?! – začuđeno upita Monica.
- Ma nije važno!
- Kako nije važno? Sada me zanima. Neću noćima spavati, ako mi ne kažeš!
- Oke! Ne želim biti odgovoran za tvoju nesanicu. Dakle, pušio sam u WC-u i uletio je ravnatelj i morao sam baciti cigaretu pa je slučajno sletjela na neke papire. I...POŽAR!
- Bolje da te uhvatio sa cigaretom u ustima, nego kao uzročnika požara. – smijala mu se Monica.
- Definitivno! Ali šta sam znao da će se papir zapaliti! No sada dosta o meni! Što si ti napravila kada si zaradila kaznu, buntovnice?
- Molim?! – Monica se pravila kao da ništa ne zna.
- Ma daj molim te, ne glumi da ne znaš o čemu pričam. – naceri se William.
- Kako znaš da nisam.........
- Ni ne pokušavaj! – prekine je William prije nego što je uspjela išta reći.
- Što?!
- Pa prodavati mi one priče '..........bila sam na zboru, crtanju, plesu.......' ili se izvlačiti na bilokakve izvannastavne aktivnosti. Sve sam već čuo!
- Dobro! Priznajem! Bila sam u kazni!
- Ne mogu vjerovati! Pa ti si priznala! A sada, drugo pitanje, zbog čega si bila u kazni? I molim te nemoj da i ovo moram kliještima vaditi iz tvojih ustiju.
- Spremi kliješta, više ti neće trebati. Bila sam u kazni zbog iznošenja vlastitog mišljenja.
- Ne kužim! – zbunjeno ju je gledao William.
- Ma imam iritantnu, Shakespearom OPSJEDNUTU, profesoricu iz engleskog. Ukratko, kasnila sam na sat i onda iznijela mišljenje da je Shakespeare sranje i eto.....zaradila kaznu. – objasni Monica.
- Ali bolje to nego suspenzija! – nasmije se William.
- U svakom slučaju! Ti si dobio suspenziju, zar ne? Nešto je Dawn spomenula. – upita ga Monica, na što je on samo kimnuo glavom i uzdahnuo. – Koliku?
- Puna dva tjedna! To je najviše što možeš dobiti. A što je najgore moram posjećivati psihijatra jer ravnatelj misli da sam piroman.
- A jadnik! A što bi bilo da te izbacio? Ipak paljenje škole..........
- Ne bi bila to prva škola koja me izbacila. – nasmije se William.
- Molim?!
- Ma iz još dvije su me izbacili, ali to je duga priča koju ću ti možda jednom ispričati. Nego, da skrenemo u veselije vode, imaš li neku želju što bi htjela posjetiti ovdje u Londonu? – upita William.
- Mislim da ne! – reče Monica, a onda se sjeti onih prospekata. – Zapravo možda i želim. Pričekaj trenutak.
- Nema problema. – odgovori William. Onica otrči uz stepenice i uskoro se vrati sa prospektima.
- Znaš li gdje je ovo? – upota i pruži Williamu prospekte.
- Naravno, to je u blizini. Ćeš sada da te odvedem ili....?
- Ja bih htjela sada, ali se moram dogovoriti sa Charliem. Posluži se s nečim. Trebalo bi biti pića i nekih slastica. Ja se ne snalazim baš najbolje. Sada ću doći. – reče Monica i pokaže William prema kuhinji.
- Hvala! Snađi ću se!
Monica pokuca na vrata Charlesove nove muzičke sobe. Iz sobe začuje prigušeno 'Uđi'. Ona otvori vrata.
- Charlie? Da li hoćeš ići sada sa Williamom i sa mnom do onog salona namještaja?
- Sada? Pa baš i ne bih. Moram si osposobiti ovo svoje čudo i unijeti nove note, vježbati prije svega.Rađr bih neki drugi dan išao.
- Ok! Mi idemo sada. Ti samo vježbaj. – Monica pozdravi brata.
- Lijepo se provedite! Uostalom........treba mi malo mira i tišine. Možeš li povesti psa?
- Taj pas ima ime, Hannibal. I da, hoću! Ciao. – Monica napusti sobu. Reče Williamu da idu. Obuče kaput i zazove Hannibala. On dotrči i ona mu zaveže povodac za ogrlicu. Izađu iz stana.
18. poglavlje
Za to vrijeme Charles je također bio na odmoru. Sjedio je sam na klupici sa stolom. Andrew je otišao, morao je u knjižnicu. Imao je instrukcije. Charles je proučavao note koje im je profesorica dala za vježbu. Prstima je lupkao po stolu zamišljaljući da su to tipke klavira. Osjećao je glazbu, čuo ju je i vidio. Bio je nekoj vrsti transa, glazbenog transa. Netko mu je prišao s leđa.
- Uživaš?
- Hm. Da. – trgnuo se iz transa. – O, bok Mya.
- Bok Charlie! Zašto sam sjediš? – upita ga Mya.
- Andrew je na instrukcijama pa koristim vrijeme za vježbu. – odgovori Charles.
- Mmmm. Iz čega je Andy na instrukcijama? – začuđeno će Mya.
- Ma, sviđa mu se ta cura koja daje instrukcije. – kratko objasni Charles.
- Da li bi ti smetalo društvo?
- Društvo je uvijek dobrodošlo, zar ne?
- Pa valjda, ali mislila sam da si se možda namjerno izolirao.
- Nisam, ali trenutno mi je Andrew jedina vaza sa ljudima ovdje pa.........ovo izoliranje je čista primoranost.
- E pa...............ipak, netko se smilovao na tvojom nesretnom sudbinom. – nasmije se Mya.
- Pa hvala za to. Već sam padao u očaj. Što raditi više od sat vremena? Kad si sam dosadno je! – reče Charles. – Gdje su tvoje prijateljica?
- Nisu zanimljive! Pričaju o dečkima, novoj odjeći koju su kupile i većinom ništa zanimljivo. Nismo isti smjer. Više ne nalazimo zanimljive teme za razgovor.
- Ovi doduše što se smatra zanimljivim.
- Meni je to glazba. One to ne razumiju. – kaže Mya.
- Onda si našla pravu osobu, ja to razumijem i volim. Oćemo onda izanalizirati ove note? – predloži Charles.
- Ali bez sviranja po stolu.
- A neeeeeeeee! Ubijaš sve čari! – nasmije se Charles. – Ja te podučim sviranju na stolu, a ti mene u petak improvizaciji. Može?
- Ako inzistiraš?
- Inzistiram. – bio je tvrdoglav Charles.
- Ok, Yoda! Što mi je činiti? – reče Mya.
- Oooo, pa mlada dama poznaje i Star Warse. Ajde, sjedi pravilno, uspravi se, postavi prste. Pogledaj note, zapamti ih, neka postanu dio tebe, prva četiri takta.
- Nikada nisam ovako pristupala glazbi, ali recimo da ti vjerujem. – Mya je gledala u note, trudila se zapamtiti. Nije joj išlo. Pokušavala je. Charles ju je stalno ispravljao, opominjao ju je da je promašila note. Ona se živcirala. – Ne mogu ja ovo.
- Naravno da možeš. Samo trebaš vjerovati da to možeš i ne gledati na stol kao na stol nego ga doživljavaj kao tipke. Pokušaj zamisliti note, čuti ih u glavi. Onda sve to dolazi samo od sebe.
- Ma ti si lud. Ali dobro, rekla sam da ću pokušati. – skoncentrirala se, i taman je mislila da je shvatila kada je promašila. Ali sa svakim novim pokušajem bila je sve bolja i bolja i napokon je shvatila da svo ono Charlesovo pričanje koje se činilo tako blesavim i jednostavno iluzijom jednog glazbenika dobilo smisao. Stala je. Pogledala je Charlesa i nasmijala se. – Svaka čast. Imao si pravo.
- Ja uvijek imam pravo. – nasmije se Charles. – Šalim se, ali moram reći da što se tiče ovakvih stvari često sam u pravu.
Mya se nasmijala. Pričali su o mnogočemu, najviše o glazbi. U puno toga su se slagali. U međuvremenu, Monica je slušala svoje nove prijatelje kako sviraju. Svirali su rock, zapravo nešto na granici između metala i rocka. Svako malo, netko bi nešto pogriješio dok i svirao, ili bi Ashely zaboravila riječi. Monica se smijala, a oni su živcirali, vikali jedni na druge, ljutili se, napuštali bend, vraćali se. Sve je to bila velika zbrka. Na kraju su otkrili da bi najbolja stvar bila da prestanu za danas. Imali su još deset minuta do kraja odmora pa se 'družba' razišla. Amaris i Monica su imale matematiku, a Ashely je išla na engleski. Mark, James i Athur su bili dvije godine stariji pa su oni išli na potpuno drugi kraj škole.
Sat je počeo, pa završio, pa je počeo još jedan i onda je on završio. Učenici Brentside High Schoola su nahrupili na izlaz željeći što prije izaći iz te ustanove psihičke smrti. Jedino je desetak učenika još ostalo i uputili se prema učionici 007. Bila je to učionica kazne. Nalazila se odmah pokraj ravnateljeva ureda. Na ulazu je bila ploča na kojoj je Monica mogla pročitati svoje i Amarisino ime. Ušle su i sjele u klupu. Slijedilo je sat vremena dosade. Nisu ništa smijeli raditi. Morali su sjediti i šutjeti osim jednog jadnika koji imao drugačiju vrstu kazne. Morao je sto puta napisati UČIONICA JE DIO KULTURNE USTANOVE NE ŽIVOTINJSKE FARME. On je naime tijekom sata engleskog kod gđice. Cotton morao oponašati životinje jer je izgubio neku okladu. Gđica. Cotton je kod ravnatelja striktno tražila da se on tako kazni. Monica i Amaris su ga gledale i susjećale s njim. Dežurni profesor u učionici je bio prof. York. Napokon je i kazna završila i Monica i Amaris su sretno izašle iz učionice.
- Charlie, gotove smo! Idemo! – reče Monica bratu koji je kao u transu sjedio za klavirom. Kada nije čula odgovor, okrenula se prema Amaris. – Često je ovakav kada svira. Sada će on shvatiti da ga je netko zazvao.
- Oj! Gotove ste? – zbunjeno će Charles.
- Da. Moramo ići, Dawn nas čeka. – reče Monica.
- Evo, evo! Samo da pokupim note. – odgovori Charles. Svi zajedno su krenuli prema izlazu.
- Ja vas dvoje nisam upoznala, jelda? – upita Monica kako bi prekinula tišinu koja je trajala.
- Ne. – odgovori joj Amaris pošto Charles nije pokazivao namjeru da odgovori.
- Onda. Amaris, ovo je moj brat Charlie. Charlie ovo je moja prijateljica Amaris. – naknadno ih upozna Monica. Pružili su si ruku i nasmijali no tišina je svejedno vladala. Napokon su izašli i ugledali Dawnin auto kako stoji i čeka. Došli su do njega. Dawn je bila ljuta, a Will je uvrijeđeno sjedio na prednjem sjedalu.
- Bok, Dawn! Hvala što si došla po nas. –prvi autu priđe Charles. Dawn im se svima nasmiješi, ali dosta lažno.
- Bok, djeco! Ti si sigurno Monicina prijateljica. – reče i pruži ruku Amaris. – Žao mi je što me morate trpiti u ovom raspoloženju, ali moj dragi nećak je zaslužan za to. Uđite. Samo mi....kako se ono zoveš? Oprosti ali sam malo živčana!
- Oh, Amaris!
- Amaris! Lijepo ime. Morat ćeš me uputiti gdje živiš. Znam gdje je tvoja ulica, ali morat ćeš pokazati točno gdje.
- Ma nema problema. I hvala vam što me vozite kući. – reče Amaris.
- U redu. – odgovori Dawn. Tada je napokon i Will progovorio.
- Ja sam William. – pruži ruku Amaris.
- Amaris. Drago mi je.
17. poglavlje
Monica i Amamris otišle su do govornice koja se nalazila na ulazu u školu. Monica je iz džepa izvadila papirić na kojem je uz ime 'Dawn' napisan i njen broj na koji je Monica može dobiti. Monica je ubacila kovanicu od 25centi i okrenula broj sa papirića. Netko se javio.
- Halo?
- Dawn? Ovdje Monica!
- O, Monnie. Kako to da me zoveš? Zar ima nekih problema? – upita već zabrinutim glasom Dawn.
- Ovisi što smatrate pod 'problemima'.
- Pa.....znaš suspenzije, razmirice, kazne, ne daj Bože tučnjave. I, molim te, obraćaj mi se sa TI. Ovako se osjećam starom.
- Oprosti. Onda ipak imam problema. Odredili su mi jedan dodatni sat nakon nastave.
- Pa što se to dogodilo?
- Ma ispričat ću ti.........poslije. Sada sam ti samo htjela javiti da dođeš po nas sat poslije u 4,30pm i imam jednu zamoldbu. – oprezno je govorila Monnie.
- Reci.
- Pa ona moja prijateljica Amaris...............ima također kaznu. I onda sam te htjela zamoliti da li i nju možeš povesti doma?
- Mogu. A gdje ona živi?
- U ulici Ken....Samo čas! – Monica se okrene prema Amaris s upitnikom u očima.
- Šta? – tiho je upita Amaris ne razumijući njezinu gestu.
- U kojoj ulici živiš? – šaptom upita Monica.
- Aha! Kenstington. – odgovori Amaris.
- Živi u Kenstington ulici. – napokon Monica odgovori Dawn na pitanje.
- A, super. To je jako blizu naše ulice. Reci prijateljici da nema problema. Ali morat ćete me čekati petnaestak minuta jer Will je napravio neko sr.... u školi i sada sam ja odgovorna za njega pa se moram pojavit na nekom sastanku s ravneteljem. A za kaznu..........ne brini nimalo! Svima se bar jednom u životu dogodi.
- Ma ne brinem se, ali ovo mii je prva kazna pa...........teško je! Hvala Dawn! Mojih 25centi polagano nestaje pa će nas uskoro prekinuti. Hvala i vidimo se oko 4,45! Ciao.
- Ciao, Monnie! – reče Dawn i prekine se veza.
- Onda? – upita Amaris. – Mogu ili ne mogu?
- Možeš. Naravno da možeš! Ali ćemo je morati čekati petnaestak minuta jer je njen nećak William neku glupost napravio u školi pa je zovu na razgovor.
- Ma nema veze.
- Moramo se vratiti! Ashely nas već dugo čeka! Ubit će nas kada se vratimo. – reče Monica i okrene se prema Amaris. Njih se dvije nasmiju i potrče prema klupici gdje je sjedila Ashely. Kada ih je Ashely ugledala, ustala je sa klupice i raširila ruke. Tom je gestom iskazala svoje nestrpljenje popraćeno dosadom.
- Pa gdje ste vi dosad? – upita ih Ashely kada su se približile na toliku razdaljinu da ne mora vikati.
- Pa................morala sam Dawn objasniti zašto treba doći sat poslije od onog što smo se dogovorili, no na sreću nisam jedini buntovnik. Njen joj je nećak veću brigu natovario na leđa tako da se ne brinem više uopće.
- Aha. Iscrpno objašnjenje. I zar si se ti i brinula zbog kazne? – začuđeno upita Ashely.
- Pa....zamislimo da jesam! Znaš, onako u sebi. – nasmijala se Monica.
- A, što ćemo sada radit? Imamo više od sat vremena slobodno. – pita Amaris.
- Ne znam! Što bi ti Monica? – okrene se Ashely Monici.
- Ne znam, ovo mi je drugi dan u ovoj školi. Nisam još obuhvatila sve neiscrpne izvore zabave ove škole. Vi me povedite kroz ljepotu beskonačnosti. – tetralno izjavi Monica.
- Ma divno! Pa šta sve vi radili u Burdonu za vrijeme odmora za ručak?
- Pa...........ne znam! Pisali zadaću, učili čak, čitali. Mi smo bili svi veliki intelektualci. Zapravo smo većinom gledali kako dečki izvode budale od sebe. Znate da su oni uvijek skloni tome. – Ispriča Monica pa upita. – A šta vi inače za vrijeme odmora?
- Ah! Mi ti vježbamo. Imamo bend, ali ne još službeni pa se nađemo sa članovima i vježbamo. – odgovori Ashely.
- Cool! Pa zašto sad to ne radite?
- Pa mislili smo da će tebi biti dosadno. Znaš, ja ipak imam ulogu da ti pokažem školu. Tako baš i ne bi! Vidjela bi samo učionicu za glazbeni i naše učionice. – objasni Amaris.
- Ma ne ustručavajte se! Ja volim glazbu. Rado bih slušala kako vježbate. Kako vam se bend uopće zove?
- Još nemamo ime! Ashely i ja želimo da se zovemo Downroses, ali dečki koji sviraju s nama odbijaju to ime. – požali se Amaris.
- Jasno mi je i zašto! – kaže Monica.
- Molim?! – upitaju u isto vrijeme Ashely i Amaris.
- Pa 'Downroses' zvuči kao pravi ženski bend, a znaš da dečki pate od ega i tih stvari. – objasni Monica svojim novim prijateljicama.
- Aha! Istina, ali ja ću se i dalje boriti za svoje ime! – nasmije se Ashely.
- Onda? Idete li vježbati? Zaista bih vas voljela čuti. – moli ih Monica.
- Ajde, ajde onda! Ali samo zbog tebe Monnie! – reče Ashely.
- Svejedno za koga je, želim vas čuti!
- Dobro! Sada samo moramo naći dečke, ali mislim da su oni već u školi i da vježbaju. – izjasni svoje mišljenje Amaris pa su se onda njih tri okrenule prema školi i krenule prema učionici za glazbeni. I Amaris je imala pravo. Dečki su bili tamo i vježbali su.
- Aloha prijatelji! – pozdravi ih Amaris, a oni stanu sa svirkom i odzdravi joj. – Moramo vas upoznati sa Monicom!
- Bok Monica! – kažu svi dečki u isto vrijeme.
- Ja sam Mark, Mark Greon! Moderni James Bond! – svi su se nasmijali na to iako on nije bio ružan dečko. Njegovi su prijatelji znali da je sramežljiv i da unatoč izgledu nije tip poput Jamesa Bonda. Niti je za akciju niti cure zavodi, ali je zračio nečim. Imao je malo dužu razbarušenu, svijetlo smeđu kosu, zelene oči, izražajan nos, ali opet vrlo specifičan i na neki način savršen za njegovo lice. Nosio je razne kožne narukvice oko lijeve ruke i crno, obično prstenje na desnoj ruci. Imao je vragolast osmijeh i zaista se činio samouvjerenim. Na njihov je smijeh uzvratio jednom od svojih već poznatih šala. – Ne smijte se! Jednog dana ću vas ja , međunarodni špijun, spasiti od velikih mafijaša i shvatit ćete da ste me trebali više poštovati.
- Da, da. – javi se jedan od preostale dvojice jednakih dečkiju. – Ja sam James Kingston. Znaš ja sam ti ovdje najveća faca pa ne trebam previše predstavljanja. Šala, naravno.
- A ja sam Arthur Kingston! Mi smo jednojajčani blizanci, ali to vjerujem da si već shvatila. – odgovori drugi dečko. Arthur i James bili neraspoznatljivi da nisu imali drugačije frizure. Oni su bili mulati i to vrlo zgodni. Imali su tamnu kosu i smeđe oči. James je izgledao divlje i neukrotivije Arthura. Imao je dreadlockse koji su bili vrlo neobuzdani i dosta kratki. Nosio je maslinasto zelene ľ hlače sa puno džepova sa strane i široku crnu maijcu sa kapuljačom. Imao je niske crne conversice. Arthur je bio kratko ošišan i nosio je uniformu. On je djelovao staloženo i pametno. Činio se vrlo racionalan i realan.
- Drago mi je! Ja sam Monica Montgomery! Skraćeno Monnie ili bilošto slično. Nova sam ovdje. – nasmiješi se Monica.
- Zašto ste vi svojoj odjeći? – upita Ashely obraćajući se Jamesu i Marku.
- Ja sam se presvukao maloprije! Ovo mi je udobnije. – objasni James.
- Ja? A eto! Mama mi je prala košulje od uniforme i...............slučajno joj je zalutala sestrina crvena čarapa pa su mi sada sve košulje roze. I onda je mama nazvala ravnatelja i zamolila ga da obučem svoju odjeću jer su mi uniforme na kemijskom. I eto........ja u svojoj odjeći. – iscrpno objasni Mark.
- Oke društvo idemo sada svirati! – reče napokon Arthur. On je svirao klavijature, James bas, Mark bubnjeve, Amaris gitaru, a Ashely je pjevala.
Monica ih je gledala i slušala. Griješili su,pokušavali ponovno, živcirali se i mučili. Monicu je sve to jako zabavljalo.
